Tinjan je oduvjek bio gradić na granici. U rimsko je doba Attinianum čuvao granice porečkog agera prema nedovoljno romaniziranoj unutrašnjosti poluotoka i nadzirao prometnicu prema Tarsatici. U srednjem vijeku postaje jedan od oslonaca pazinskih posjeda Majnarda črnogradskog te zajedno s Pazinskim kaštelom dospjeva ženidbenom vezom u vlast Goričkih grofova. Njima je Tinjanska utvrda čuvala često napadanu zapadnu granicu prema posjedima Akvilejskog patrijarha, baš kao što je od 1374. pa sve do dolaska Napoleona svojim novim vlasnicima - carskoj obitelji Habsburg čuvala vruću granicu Pazinske grofovije prema posjedima Venecije. Iako na granici, Tinjan nije bio obična utvrda, već se od 1578. naziva - gradom.
Danas je Tinjan sredina koja ponosno čuva svoju povijest i tradiciju, bilo da je riječ o simbolima ovog kraja - kamenom suhozidu i lokvama, kosirima i rankunima, folklornom i graditeljskom nasljeđu, predaji i legendama ili pak o vrhunskim gastronomskim delicijama poput istarskog pršuta. Tradiciju proizvodnje vrhunskog pršuta danas na Tinjanštini čuva nekoliko registriranih pršutana, a 2006. Tinjan se proglasio Općinom istarskog pršuta.
Još jedna znakovita tradicija ovoga kraja je kovački zanat, a nadaleko su poznati Tinjanski kosiri, pa se na blagdan Šimunju u Tinjanu tradicionalno održava smotra kosira i drugih kovačkih proizvoda kovača iz cijele Istre.
Tinjan ćemo najbolje upoznati krenemo li od vidikovca nad Dragom (1) kod županskog stola oko kojeg su u prošlosti zasjedali župani i suci. Do samog stola, uz put koji vodi u dolinu, stoji kip Sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika protiv poplava, te ispovjednika, kraljica, siromašnih i graditelja mostova. S vidikovca nam se pruža pregledan pogled duž plodne doline prema obližnjoj Kringi, a naziru se i kuće Sv. Petra u Šumi i Ježenja s druge strane Drage. Tuda je u prošlosti tekla rijeka sve do obale mora i Limskog zaljeva. S toga mjesta stara popločana ulica vodi u Geto (2). Tu je nekad stajao most na samom ulazu u kaštel.
Skrenemo li na pola ulice desno kroz voltu, proći ćemo kroz najstariji dio grada uz kuće na kojima vidimo uklesane simbole njihovih vlasnika: kovača, austrijskih vojnih kapetana, a posebnu pažnju privlači kuća Depiera (3) iz 1670. s arkadama, cisternom i visokim izbočenim dimnjakom. Dalje uz ulicu stara je Tinjanska škola Casamara (4), a uz nju spomenik njenom najznamenitijem učeniku, kasnije istarskom i tršćanskom biskupu Jurju Dobrili (1812.-1882.) rodom iz obližnjeg Ježenja. (5).Župna crkva Sv. Šimuna i Jude Tadeja (6) potječe iz 18. st i zanimljiv je primjer kasnoga baroka u Istri. Od crkve odvojeni zvonik 7. visok 28 metara razlikuje se od većine istarskih zvonika po svom kruništu, što daje poseban pečat vizuri Tinjanaa. Vrativši se drugom ulicom na vidikovac pod landonje prolazimo i uz prekrasnu rustikalnu kamenu voltu (8) i spomenik Tinjancima nastradalim u II. svjetskom ratu (9) te dolazimo do Konobe Điđi. U susjednoj kući rođen je znameniti jezikoslovac i leksikograf Josip Voltić (1750.-1825.), autor trojezičnog Ričoslovnika objavljenog 1803. u Beču (10). Romanička crkvica sv. Križa (11) sagrađena krajem XIII. stoljeća nalazi se nešto dalje od centra naselja na cesti prema Poreču, a odmah uz nju je Tinjanska kalvarija iz 1894. (12).
Županski stol u Tinjanu svjedočanstvo je srednjovjekovne lokalne samouprave: za ovakvim stolom, pod hladovinom stabala ladonje, župan i mjesno vijeće odlučivali su o svim važnim pitanjima svoje zajednice
Atilina glava na dvorišnom ulazu kuće iz 16. stoljeća svjedoči o bogatom duhovnom nasljeđu Tinjanštine, te o predajama i legendama ovoga kraja
